Uvod
Potpisi su sinonim za iskazivanje slaganja i očitovanja volje za sklapanje sporazuma, ugovora ili dokumenata koji predstavlja suglasnost potpisnika s njihovim sadržajem. Najprihvatljiviji i najzastupljeniji način potpisivanja oduvijek je bio vlastoručni potpis. Potpis predstavlja pravni standard koji nije izričito definiran od strane nijednog zakona, a tradicionalno je prihvaćen gotovo svugdje. U skladu s tim, dokument ili isprava bez valjanog potpisa bilo kojeg sudionika u pravnom prometu nemaju pravu snagu jer se kao takvi ne mogu smatrati očitovanjem volje sudionika. Stoga, može se reći da su glavne značajke potpisa njegova jedinstvenost i osobni karakter.
Definicije pojmova
Elektroničko poslovanje
Elektroničko poslovanje (e-poslovanje) može se definirati kao primjena informacijske tehnologije za obavljanje poslovnih aktivnosti i poslovnih procesa unutar i izvan organizacijskih okvira. Osnovna značajka e-poslovanja je korištenje Interneta za globalno povezivanje, kolaboraciju i integraciju.
Elektronička isprava
Elektronička isprava nastaje činom elektroničkog potpisivanja elektroničkog dokumenta, a predstavlja ispravu u nematerijaliziranom obliku koja se sastavlja i prenosi elektroničkim putem. Potpisivanje se vrši uz pomoć digitalnog certifikata. Elektronički dokument je pisana informacija ili sadržaj zapisan na elektroničkom mediju s kojim se može postupati kao sa cjelinom, a može biti datoteka u bilo kojem formatu.
Elektronički potpis
Elektronički potpis podrazumijeva skup podataka u elektroničkom obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koje potpisnik koristi za potpisivanje. On je bitna pretpostavka uspješnog elektroničkog poslovanja budući da je sposoban ubrzati poslovanje te u isto vrijeme pružiti prihvatljivu razinu sigurnosti i povjerljivosti.
Njime se mogu autorizirati, odnosno ovjeriti poruke elektroničke pošte, elektroničke isprave i drugi dokumenti poput ugovora i odluka. S obzirom da predstavlja izraz očitovanja volje, bez njega ne bi bilo moguće postići zadovoljavajuću razinu pravne sigurnosti prilikom sklapanja pravnih poslova elektroničkim putem.
Zakonodavni okvir koji uređuje elektronički potpis
Pravni propisi koji uređuju elektronički potpis ili elektroničku ispravu kao jedne od instrumenata moderne informacijske tehnologije, za mnoge još pripadaju u apstraktnu granu prava. Do donošenja Zakona o elektroničkom potpisu 2002. godine (u nastavku: ZEP), u Republici Hrvatskoj nije postojao jedinstven zakon koji je regulirao materiju elektroničkog potpisa, a drugi zakoni poput Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku predviđali su potpis kao uvjet sklapanja pravnih poslova, valjanosti podneska u postupku i sl., ali nisu davali konkretnu definiciju onoga što se smatra potpisom. Slične odredbe sadržane su i u Zakonu o općem upravnom postupku, Zakonu o kaznenom postupku, Zakonu o upravnom sporu i mnogim drugim zakonima.
Zakon o elektroničkom potpisu nastao je kao implementacija europske Direktive 1999/93/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 1999. o okviru Zajednice za elektroničke potpise koja je nakon četverogodišnje zakonodavne procedure usvojena 1999. Odredbe Direktive zemlje članice EU su relativno brzo implementirale u nacionalna zakonodavstva, prepoznajući je kao prekretnicu u razvoju pravnih standarda regulacije elektroničkog potpisa. Republika Hrvatska je učinila isto u postupku pripajanja RH.
ZEP je prestao važiti 07. kolovoza 2017. godine. te je umjesto njega donesen Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća, od 23. srpnja 2014. godine, o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (NN 62/2017). Istoimeni Zakon je donesen kao posljedica donošenja Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (u nastavku: Uredba eIDAS).
Jedan od razloga donošenja prethodno spomenute Uredbe eIDAS je upravo taj što u Direktivi o elektroničkom potpisu 1999/93/EZ, iako je uređivala materiju elektroničkog potpisa, nije bio utvrđen sveobuhvatan prekogranični okvir za sigurne i vjerodostojne elektroničke transakcije. Stoga se Uredbom eIDAS želi unaprijediti i proširiti pravna stečevina Direktive. Isto tako, njome se nastoje izgraditi usluge povjerenja, ukloniti prepreke u prekograničnom korištenju digitalnih usluga i osigurati mogućnost sigurne elektroničke identifikacije.
Uredba je stupila na snagu 17. rujna 2014. godine, primjenjuje se od 01. srpnja 2016. godine te je obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama EU. Ona predstavlja regulatorni okvir koji treba biti reguliran od strane država članica zakonskim i podzakonskim aktima.
Vrste elektroničkog potpisa
Uredba eIDAS definira tri vrste elektroničkog potpisa: jednostavni, napredni i kvalificirani.
Jednostavni elektronički potpis podrazumijeva podatke u elektroničkom obliku koji su priloženi ili logično povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koji se koristi za potpisivanje.
Napredni elektronički potpis je potpis koji mora zadovoljavati sljedeće zahtjeve:
1. biti nedvojbeno povezan s potpisnikom
2. biti sposoban identificirati potpisnika
3. stvoren pomoću elektroničkih podataka o stvaranju potpisa koje potpisnik može, s visokom razinom povjerenja, koristiti pod svojom isključivom kontrolom
4. povezan s potpisanim podacima na način da se svaka naknadna promjena podataka može otkriti.
Kvalificirani elektronički potpis je napredan elektronički potpis koji je izrađen pomoću kvalificiranih sredstava za izradu elektroničkog potpisa i temelji se na kvalificiranom certifikatu za elektroničke potpise19. Kvalificirano sredstvo za izradu elektroničkog potpisa je QSCD uređaj (Qualified Signature Creation Device) koji je, prema eIDAS Uredbi, izjednačen s vlastoručnim potpisom.
Velika većina poslovnih procesa ne podliježe nikakvim ograničenjima koju vrstu e-potpisa odabrati. Organizacija ima potpunu slobodu da definira razinu dokazne težine na koju se želi osloniti ako se dokument potpisuje se elektroničkim putem pa se tako mogu odlučiti i za primjenu e-potpisa na osnovnoj razini (jednostavnog). Unatoč tome, treba uzeti u obzir da primjena i upotreba kvalificiranog potpisa imaju veću dokaznu vrijednost, a i pružaju veću razinu sigurnosti jer kao takav ima karakteristike neporecivosti, integriteta i točnosti. U Uredbi o eIDAS-u nisu navedeni nikakvi dokumenti ili sporazumi koji se ne mogu potpisati ili izvršiti elektroničkim putem.
Dokazna sposobnost i snaga elektroničkog potpisa
Uredba eIDAS u članku 25. propisuje da se elektroničkom potpisu kao dokazu u sudskim postupcima ne smije uskratiti pravni učinak i dopuštenost samo zbog toga što je on u elektroničkom obliku ili zbog toga što ne ispunjava sve zahtjeve za kvalificirani elektronički potpis. Hrvatski Zakon o elektroničkom potpisu nije sadržavao ovakve odredbe.
Odnos Uredbe o uredskom poslovanju i elektroničkog potpisa
Još 2019. godine na portalu e-Savjetovanje osvanuo je prijedlog nove Uredbe o uredskom poslovanju koji je u svom članku 3. sadržavao odredbu da javnopravna tijela međusobno i u odnosu s fizičkim i pravnim osobama komuniciraju prema načelu “prvo digitalno”.
Nakon dvogodišnje procedure, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici u srpnju 2021. konačno donijela Uredbu o uredskom poslovanju. Uredba propisuje da javnopravna tijela međusobno i u odnosu s fizičkim i pravnim osobama službeno dopisivanje obavljaju primarno elektroničkim putem. Navedena odredba zapravo nalaže potpunu transformaciju dosadašnjeg papirnatog poslovanja u elektroničko, digitalno uredsko poslovanje. Takav princip poslovanja, uvelike bi mogao doprinijeti smanjenju administrativnog opterećenja te bržoj i efikasnijoj komunikaciji sa tijelima državne uprave.
Zaključak
Iako je elektronički potpis nešto što se danas koristi svakodnevno u raznim poslovnim procesima, mnogi potencijalni korisnici su i dalje nesigurni u njegov koncept. To se, uglavnom, može pripisati prevelikom fokusu na tehnologiju, a manjkavoj usredotočenosti na obrazovanje korisnika i korisničko iskustvo, što uzrokuje nedostatak povjerenja u takvu vrstu poslovanja.
U Republici Hrvatskoj je praktično uvođenje elektroničkog potpisa počelo relativno kasno. Zašto? Upravo zato što takva vrsta potpisa zahtijeva ulaganje u tehnologiju i obrazovanje korisnika, odnosno informatičku pismenost koja nije u svim tvrtkama na zadovoljavajućoj razini. Stoga, mnogi poduzetnici još uvijek pribjegavaju klasičnoj komunikaciji na papiru, nedovoljno se educiraju i imaju manjak povjerenja u elektroničku komunikaciju.
Danas je elektronički potpis institut koji je prihvaćen u mnogim europskim i svjetskim državama koje su prepoznale prednosti njegove uporabe, a i elektroničkog poslovanja općenito. Ono smanjuje troškove organizacijama, ubrzava transakcije i poslovne procese, povećava produktivnost rada te znatno ušteđuje vrijeme i oslobađa uredski prostor od papirologije.
S obzirom da živimo u doba digitalizacije, a elektronički potpis kao potpuno zakonit i siguran institut zadovoljava stroge europske i svjetske industrijske standarde, u budućnosti bi trebao u potpunosti zamijeniti vlastoručni potpis.
Literatura:
- Uredba (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ
- Uredba o uredskom poslovanju (NN 75/2021)
Autor: Ivona Mamić, mag. iur., SWING Informatika d.o.o., e-mail: ivona.mamic@swing.hr